Vojko Vojislav Mihić 1883-1980

Napomene i beleške

O Vojku Mihiću i njegovom životu pisao je Ljubo Mihić u svojoj knjiz i "Bančići - selo stogodišnjaka" iz 1980. godine:

"Vojku su kad mu je bilo 10 godina dali u najam Dutini da čuva stoku n a planini Zelengori. Vojko je čuvao stoku za tri ljeta kod Dutine na p lanini, a zimi bi bio kući kod oca u Bančićima. „Dok sam za tri ljet a čuvao stoku na Zelengori naučio sam slova da pišem i čitam od Nikol e Krulja, koji je išao u školu u Mostaru, a ljeti je sa mnom čuvao sto ku po Zelengori” - priča Vojko. „Jednog proljeća pošao sam u Pitomine da bih pogledao zrele trešnje. P ružih ruku da se popenjem, a šargan dočeka u prst od ruke. Potrčao sa m kući i to kazao. Odmah mi otvoriše krv i iscijediše ujed. Staviše me na konja i otjeraše Sadžaku, koji je tada liječio od zmije , u Pocrnje. Sadžak js odrezao od vrha volujskog roga, prikopča kož e i isisa ustima ujed. Privijao je šljez i još nešto i za 15 dana bi o sam izliječen od ujeda zmije. Od ujeda zmije liječio je i Ilija Janj ić iz Mekog Dola u Bančićima.” „Kad sam došao iz najma od Dutine radio sam kao argat dvije godine s a Ristom Tubićem i Burom Miletićem. Poslije toga radio sam 6 godina s a poduzetnikom Boškom Salatićem iz Ravnog. Radili smo po Dalmaciji. J a sam bio argat. Tad sam postao i majstor zidar. Upravo tad radio sa m u Stonu s majstorom Salatom jednu kuću s tri sprata. Kad sam pošao d a dignem prag pomogao sam se krasnom koja se izmače iz ruka, a ja za n jom. Tad sam pao sa šest metara visine i rasjekao glavu na čelu, nos , gubicu, ruku i nogu. U ambulanti mi sašiše i zaviše rane, a ruku m i namjesti seljak koji je lomove dobro radio. Za 21 dan rane su mi zar asle, lomljenom rukom sam mogao micati. Izgleda da je ruka bila samo i zglavljena. Nekoliko sam radio i u solani u Stonu. Voda se razlije i p osuši i so se izluči i očvrsne.” Nokosnica natjera Vojku da se oženi u 22. godini života. On je uzeo dj evojku stariju od sebe. U to vrijeme nije se to zamjeralo, jer je bil o glavno da je iz dobre kuće. Njegova žena bila je Petrana iz pošten e kuće Gaćina u Žabici. Iduće godine rodi Petrana muško dijete. Potreb a i siromaštvo natjera Vojku da ide u svijet. Tako je 1907. godine oti šao u Ameriku na rad. U Americi je radio u fabrici kreča, lomio kame n u vagone. To mjesto se zvalo Rosgifild-Vinskonsin, blizu Čikaga. T u je radio pune četiri godine. „Najteže je, sinko, u tuđini, tuga ti se skali oko srca kad nigdje svo ga nemaš. Radio sam od zore do mraka, trpio i onda jednom, baš u prolj eće, rekoh: Bolje je na svojoj zemlji i umrijeti, pa taman i ne bila r odna i bogata. Pođoh u Hercegovinu. Tamo sam naučio engleski jezik. Ka d dođoh kući u 1912. godini počeo sam kupovati zemlju za zarađeni nova c. U to poče prvi svjetski rat. Mobilisaše me u austrijsku vojsku 1914 . godine, u Bileći sam bio 3 mjeseca. Tad smo pravili ceste prema Crno j Gori. U 1915. godini prekomandovaše me u Slavonski Brod, a onda prek o Ljubljane odosmo na Italiju.” Vojko je služio u artiljeriji. Dosta j ada je vidio goneći topove i tukući iz njih italijanske linije. Sv e u zemlji bješe u kavernama. Na tom frontu kroz Italiju Vojko je rato vao tri godine i vratio se kući kad se rat završio, pred kraj 1918. go dine. U vojsci je naučio nešto njemački i italijanski jezik. Vojko i P etrana imali su sinove Danila i Anđelka i kćeri Danicu i Slavojku. Ka d je 1918. godine Vojko došao iz vojske nastavio je život u Bančićima . Bavio se zemljoradnjom i stočarstvom, ali ljeti bi zidao kao zidar . Tako bi obradio zemlju u aprilu i maju u Bančićima i Popovu polju. V eć početkom maja zatvarao bi sitnu stoku u doline po brdu da ih gnoje . To se zove zatvaranje u tor. Vojko je imao tor u Ignjatovu dolu na b rdu, u Mosuri, u Bliznicama itd. Kod doline ozidao bi suhozidinom kuće ricu i pokrio je krovom. Vojko je spavao kod tora. Torovao bi od počet ka maja (Đurđevdan) do početka juna (10. juna), a tad bi (oko 10. juna ) stoku gonio u planinu Treskavicu u mahalu Lukavac. Tamo je imao koli bu suhozidinom ozidanu i šimlom pokrivenu. Od Bančića do planine Tresk avice putovalo bi se po 5 dana. Stoku bi čuvali čobani, planinka sprem ala mrs, a planištar Vojko bi zidao kuće i klanice po selima oko Tresk avice, Trnova, Kalinovika i Sarajeva. Kad bi zahladilo na planini stok u bi tjerali u Bančiće. To bi bilo u oktobru. Kad bi stoka došla u Ban čiće za hranu je upotrebljavala list zanovetan po brdu. Stoku bi zatva rali u neku dolinu (tor). Stoka je zatvarana u Ignjatov do na Brdu, Mo suru, Dolinicu, Kruševu dolinu itd. Vojko bi spavao na toru od oktobr a do decembra. Nekad se torovalo i do Božića. Spavalo se u kućerici oz idanoj suhozidinom i pokrivenoj krovom. U decembru, kad bi na pašnjaku u ogradama Bančića hrane za stoku nesta lo ili bi snijeg pao, stoka se gonila u Dalmaciju, na Bosanku kod Dubr ovnika, Brsečine, Lopud, Pelješac, Hvar i tamo bi ostala do aprila, p a se ponovo vraćala u Bančiće. U Dalmaciji, dok je bila krupna i sitn a stoka stanovalo se u zgradama kod ljudi. Vojko je uzimao ovce od Dalmatinaca od Dubrovnika do Ploča i gonio i h na ljetovanje u planinu. Kumovi iz Dalmacije dotjerali bi sitnu stok u, krajem maja u Bančiće. Kum bi na mazgi dotjerao maslinova ulja, rog ača i smokava. Vojko bi njihovu stoku gonio u planinu Treskavicu. Ka d bi dotjerali stoku s Treskavice, u oktobru bi došao kum Dalmatinac p o ovce. Opet bi na mazgi dotjerao ulja, rogača, suhih smokava, vina, r akije, a planištar bi njemu dao sira iz mijeha i masla. Ta razmjen a u naturi vladala je među kumovima iz Dalmacije i Hercegovine. Spavalo se kod konja u brdu u toku jeseni, zime i proljeća. Vojko ka d se god nalio do kože ili okupao u znoju uvijek je odjeću sušio na se bi. On kaže da je tako banjao tijelo. To je zdravo. Kad bi se ljeti do bro umormio od rada i sunce bi upržilo pred podne, sklonio bi se u deb elu hladovinu i onako legao na podinu. Tu bi odspavao jedno vrijeme du bokim snom, a poslije toga bio bi odmoran. Odjeća: Vojko je u svojoj mladosti nosio opanke od goveće kože, čarap e na jednu iglu, tozluke, šarvale, pas, košulju od botane, džamadan, g unjac s gajtanima, kapu zavratu, šareni gunj od vune. Kasnije je noše n bičalj. Vojko je vremenom usvajao nošnju koja se nosila u sredinam a gdje je živio. Kad je bio u Americi nosio je radničko odijelo, u voj sci uniformu. Kad je došao iz vojske nosio je rajtarice i pantalon e s kaputom od raše. Danas Vojko nosi konfekciju. Ishrana: Hljeb kukuruzan, ječmen i ražan, pečen na ognjištu pod sačem , prijesnac od kukuruza, pura od kukuruza, ječmana čorba, prebjenik, k upus raštika, krompir ispod sača, restovan iz tepsije. Jela se mlaćani ca i sir iz mijeha, od mliječnih proizvoda. Dosta se jelo luka i meda . Pila se voda kišnica iz čatrlja. Hrana se spremala na ognjištu. Tu j e vatra gorjela. Zubljom se svijetlilo. (Hrastovu klicu uberi, istuc i i osuši i tim svijetli. To je bila zublja). Luči se svijetlilo, koj a je donošena iz planine. Kasnije su pravljene lampe od pleha i u nji h se sipao gas pa se svijetlilo. Zatim su nabavljani fenjeri i lampe s a cilindrom. Gas se gonio na konjima iz Metkovića u trgovine u Ljubinj u. U Bančiće je stiglo električno svijetlo 1968. godine. Vojko je spavao na kamenim krevetima u kući, na popletu u listu zanove tnom ili u slami. To je bilo zimi. U jesen i proljeće Vojko je spava o u kućerici kod tora u brdu. Od maja da septembra kad bi bio kod kuć e spavao bi pred kućom pod odrnjom, na okrajku. Vojko misli da je izvor njegove dugovječnosti priroda kraja u kom živ i i ishrana. Čist vazduh i toplo sunce je osnova dugog života, miris b rdskog cvijeća osvježava i život produžuje, ljekoviti med daje zdravlj e, mliječni proizvodi dug život, a svakodnevni rad čeliči organizam. T o je tajna naše dugovječnosti. Vojko nikad nije bio kod ljekara. On ka že da nikad nije bio ni bolestan. I danas u 101. godini dobro ide, dob ro vidi da čita i sitna slova, bez naočala. Kaže da je u prvom svijets kom ratu 3 godine bio artiljerac na frontu izmeću Austrije i Italij e i da je ispalio na hiljade teških topova, pa je od tog malo izgubi o sluh. Vojko Mihić je 26. aprila 1980. godine, kad je granulo sunce ustao, po pio kavu, doručkovao, pomogao krave pomus i opravit u ogradu Pitomine . Vratio se u avliju i nešto radio oko drva. Sjedio je uz vatru i duva nio. Nije se žalio da ga ma šta boli. Negdje ispred 12 sati rekao je : „Nevjesta, želio bi da jedem kiselog kupusa. Ako kupusa nema kod nas , zaišti kod Darinke i to spremi za ručak!" Nevjesta Mara odgovori: „Đ ede, ima kupusa kod nas, nije potrebno ići u selo. Da li ću iskrižat i salatu ili iskuvati u loncu?" Vojko je odgovorio: „Tako kako ti kaže š!" Mara je otišla i donijela dvije glavice kupusa iz bačve i počela k rižati. Vojko je unio drva, naložio vatru i rekao: „Nevjesta, ja ću ma lo zaspati, a ti me probudi da dugo ne spavam, jer neću noćas moći spa vati." Spavaj, ko ti brani - odgovori Mara. Vojko je legao na kreve t i pokrio se gunjem. Mara je spremala kupus, jedan dio iskrižala ka o salatu, drugi stavila u kotao s mesom da se kuva. Negdje oko 13 sat i Mara se sjeti da je Vojko rekao da ga probudi, pa poče zvati: „Đede , ustani!” Mara je zvala, ali Vojko nije davao glasa. Mara se primač e Vojki i poče da ga drma da ustane. Vojko se nije budno. Otkrila je g unj i ugledala da Vojko leži na leđa, stisno oči, prekrstio ruke na gr udi, ne miče. Vidjela je da je mrtav. Eto tako je Vojko bi zdrav do sm rti i umro zdrav u svojoj 102 godini života. Tako su umrli mnogi stogo dišnjaci u ovome selu. Bez bolesti, legnu ili sjednu i jednostavno zas pu vječnim snom. Tako je umro i Vojkin otac Jovo (Kramar). To je tipič an primjer smrti bez patnje, i tuđe posluge. Nikome na teretu od kolij evke do groba. To je primjer umiranja, gorštaka-stogodišnjaka, čiji or ganizam nikad nije upotrebljavao lijekove, jeli su prirodnu hranu i bi li na čistom vazduhu. Nevjesta Mara kaže da nikad u životu nije čula d a se Vojko nakašljao ili da je hrkao kad je spavao. Poslije drugog svjetskog rata industrija se razvijala, a omladina sa s ela odlazila je u gradove. Tako je mladi svijet iz Bančića selio u gra d. Starci su ostali sami i čeznuli za svojim potomstvom. Tako je bil o i sa Vojkom. U poslednje vrijeme jedino je s njim u kući živjela nev jesta Mara koja je starija od 70 godina. Njih dvoje u kuću, u kojoj j e nekad bilo i po 20 čeljadi, čamili su u čežnji za svojim. Da je Vojk o imao punu kuću mladeži, unuka i praunuka, živio bi dosta duže. Vojk o je govorio: „Čeznem za svojim kad će mi doći iz svijeta da ih vidim . Umori me čežnja za unukom Zdravkom koji ode u Sarajevo i tamo osta n a poslu. Tamo su mi i praunuke. Čežnja me umori za njima. Eto, mi star i ovdje čekamo poslednji čas...” Čežnja utiče na dužinu vijeka stogodi šnjaka, koji ovdje čame sami. U poslednjnh nekoliko godina ovdje je če žnja prije vremena skratila život nekoliko stogodišnjaka. U čežnji z a svojim, samujući, u poslednjih nekoliko godina umrlo je desetina sto godišnjaka. Ovo su, možda, poslednji u ovom selu, koje sahranjujemo. U miranjem stogodišnjeg Vojka i njegova kuća ostaje zatvorena i pusta. Tako je u selu stogodišnjaka jedno domaćinstvo manje. Neki dan je zatv aranjem doma Slavka Mičete i jedan zaseok manje. Tamo više nema nikoga . Pusto je selo naše - selo stogodišnjaka. Neka mladi iskoriste ovo zdravo mjesto. To je poruka onih koji umir u i odlaze, onim koji ostaju i nastavljaju život."

Suprotno navodima iz knjige, na spomeniku u Bančićima stoji da je Vojk o rođen 1883. godine, a ne 1881. kako navodi Ljubo Mihić.

U Bančićima, na zemlji koja je pripadala Vojku Mihiću nalazi se poznat i hrast Svetog Save koji i preko zime ostaje zelen.

ID: 98   Generated by GedTree on 18 Jul 2022

Ukoliko se na ovoj stranici nalaze Vaši lični podaci za koje želite da budu uklonjeni, molimo Vas da nas kontaktirate!

Imena Prezimena Kontakt Početak